Prema modnome arhivu: arhiv kao suvremena reinterpretacija zbirke/muzeja



Novitet, izložebni štand, Zagrebački velesajam, aranžer: Vinko Ožić Paić, cca 1960.

Muzej, kako je rekao Donald Preziosi, „jedan je od najsjajnijih i najmoćnijih žanrova moderne fikcije, koji s drugim oblicima ideološke prakse (religijom, znanošću, zabavom, akademskim disciplinama) dijeli različite metode proizvodnje i faktualizacije znanja i njegove društvene i političke konsekvence". Kao jedna od prvih epistemoloških tehnologija prosvjetiteljstva, muzej nastaje iz „sakupljanja zbirki", a pragmatični efekt stapanja muzeja i zbirki je modernistička ideologija uloge reprezentacije „povijesnih istina" putem „dokaznih artefakata". Kako je ova uloga neprestano evoluirala u korist scenarija tehnološki neutralne modernizacije i racionalizacije „sakupljačke djelatnosti", danas, u doba sve ubrzanijeg razvoja informatičkih komunikativnih medija, muzeološki i arhivski izdvojena „skladišta objekata" postaju paradoksalno sve nevidljivija, kao plodovi historicizma „zatrpani" vlastitom količinom i zagubljenom društvenom memorijom. U tom pogledu, promjena paradigme institucije arhiviranja u suvremenom svijetu koja zamjenjuje disciplinarne postupke muzeografije elektroničkom praksom novih medija u stvaranju baze/a podataka, širi referencijalno polje nove „arheologije znanja" do neslućenih komunikativnih i informativnih mogućnosti. Strategija organizacije znanja unutar konceptualnih konzistentnosti, kao i poretka i jasnoće svrhe, te heterogenosti duha i jedinstvenosti misije, stvaraju interaktivne prolaze u prostorno-vremenskom okviru determiniranosti i kauzalnosti. Virtualna realnost arhiva, s obiljem vidnih pozicija i čudesne raznolikosti ljudske egzistencije i izraza, u novom disciplinarnom prostoru ima distinktivno hibridni epistemološki status. Dok nas institucionalni prostor muzeja stavlja u sliku tako što nas podučava kako da se savršeno uklopimo u nju, paradigma elektronskog arhiva pomiče formalne, disciplinarne, tematske ili svjetonazorske granice i istodobno je referencijalan i diferencijalan. U tom je smislu arhivski pogled simultan i sukcesivan, kreće se i u prednjem i u zadnjem planu, a uvijek nazočan u tumačenju. Za korisnike je arhiva koji se temelji na prednostima interaktivnog medija polje čitljivosti otvoreno, iako je pogled dislociran; svi objekti, u svako vrijeme i na svakom mjestu, mogu biti viđeni zajedno u istom prostoru znanja. Vizija ovog projekta arhiva je formatirana distribucija prostora aktivnog društvenog pamćenja a ne sustav reprezentacije.

Sonja Briski Uzelac, 2014.