Sonja Briski Uzelac: Softness kao dispozitiv u načinu vizualne proizvodnje, 2019.



Sonja Briski Uzelac

Softness kao dispozitiv u načinu vizualne proizvodnje 

 

Ne postoji nebo za pojmove. Oni moraju biti izumljeni, napravljeni, ili točnije stvoreni (i ne bi bili ništa bez potpisa onih koji ih stvaraju).

Gilles Deleuze, Što je filozofija 

 

Mnoge riječi, termine i koncepte je zbog njihove multidiskurzivnosti, difuznosti i cirkularnosti te njihovih složenih odnosa teško odrediti. To osobito vrijedi unutar intencionalizma koji nije zainteresiran za „čisto“ estetska ili umjetničko povijesna svojstva, stavove i koncepte. Suvremeni metodološki i epistemološki zaokret od disciplinarne analize hegemonije povijesne univerzalnosti ka metadisciplinarnim istraživanjima genealogije prostorne „rasutosti“ vodi lokalizaciji pristupa i tema u kojima se otkrivaju „lokalni arhivi“ što pohranjuju individualne i društvene prakse, institucije i diskurse. Ovakvi okviri dispozicijskog intencionalizma uključuju neminovno poziciju iskustvenog subjekta jer prostor nije nekakav apriorni i homogeni, cjeloviti i jasno omeđen entitet koji bi isključivao heterogeni pogled. Taj pogled, svakako, nije tek informativan, on je konstitutivan i stoga je njegova dispozicijska određenost ključna za iskustvo i koncepte koji ujedinjuju percepcijske, osjetilne i materijalne odlike u načinu proizvodnje. U tom se duhu nastoji aktualizirati i razviti termin i koncept softness u proširenom polju načina umjetničke proizvodnje (koji se ovdje fenomenološki i paradigmatski povezuje s tekstilnom umjetnošću), te ga fokusirati i kontekstualizirati u području suvremenih vizualnih praksi.  

Etimologija same riječi (eng. soft) govori već rječnički, kao pridjev, o onome „koji je mekan, lagan“ ili onome „koji nije suviše jakih, kričavih boja“, naravno, nasuprot onome „koji je jak, čvrst, tvrd“ (hard). U različitim jezičnim i značenjskim kombinacijama, u različitim stručnim i kulturnim područjima, recimo od suvremene nove tehnologije do glazbe i filma, predznak soft uvijek ukazuje na izvjesnu otvorenost programskog „operativnog sustava“ a koji je ipak integriran i sistemski, ili je, „mekše“ rečeno, temeljen na više osjetilnom „aranžmanu“ produkcije koja kontekstualno „lokalizira“ koncept. Nasuprot, dakle, „jakoj“ modernističkoj paradigmi maskulinističkog pristupa kao epohalne generalizacije načina estetske proizvodnje („formacija“, „stil“, „pokret“) ističe se, već i povijesno unutar iste (modernističke) paradigme, specificum sredstava ili složena (čak „zapetljana“) unutrašnja ekonomija samog načina proizvodnje kojeg označavamo pojmom softness, On se kao koncept „uokviravanja“ (Gestell ili postavka, u heideggerovskom smislu) odnosi na skup osjetilnih posebnosti, ali ne toliko u smislu „uspostavljanja“ (herstellen)  koliko u smislu „izlaganja“ (darstellen) vlastite fenomenologije koja dopušta da ono što se predstavlja izađe iz skrivenosti i postane relaciono ili kontekstualno vidljivo. 

Ovaj koncept načina umjetničke proizvodnje na bitno neodređen način zadržava za sebe posebnu retoričku privilegiju, mogli bi smo reći, čime gubi svoje ontološke potpornje, ali zadobiva konstitutivni odnos s proizvodnjom pozicija lokalnosti u dramatično delokaliziranom vizualnom svijetu suvremenosti. Ta se privilegija manifestira kao složeno fenomenološko svojstvo koje perceptivno nastaje u konstruktu niza veza i odnosa između susreta različitih pogleda i medija, tehnologija interaktivnosti i relativnosti konteksta, arhiva vizualne memorije i novih pristupa. Ovakvi susreti impliciraju specifične konceptualne i materijalne oblike povezivanja između otkrivanja i osjećajnosti za mjesto (locus) nove individualne/društvene bliskosti u procesima kojima se medijski proizvodi (ili se proizvodila) fenomenologija lokalnosti. Međutim, isto tako, samo olako naglašavanje dimenzionalnog aspekta lokalnosti pomoću upotrebe raznih suprotstavljenih tropa (malo i veliko, onda i sada, prije i poslije, ograničeno i neograničeno, čvrsto i fluidno ili meko i tvrdo) može ostati tek model, poput ljušture, ako ne sadrži u sebi kritički odnos sa samom situacijom koja priziva svoju drugost. 

Stoga, kad se naglašava pomak od načina umjetničke produkcije koja estetizira svoju percepciju evocirajući u njoj „ljepotu samoizlaganja“, „uzvišeni utjecaj“ ili „poučnu moć“, riječ je zapravo o pomaku od pasivnog, receptivnog pristupa načinu „umjetničke“ produkcije kao „pukog sredstva“ simbolizacije, kako reperezentacije tako i prezentacije, dakako, sa svim njegovim društvenim i tehničkim odnosima. Radi se, dakle, u prelijevanju prema „paralelnom radu“ neprestane proizvodnje razlika, konceptualizaciji stvaranja umjetnosti kao proizvodnji samog načina proizvodnje, kao „dispozicijske teze“ za njene modalitete koji oblikuju novu refleksivnu, osjetilnu ili pragmatičnu senzibilnost. To su, također, ad hoc politike i pozicije djelovanja odnosno identifikacije s procesom stvaranja, uz, dakako, posve specifične (hibridne) oblike vizualizacije i simultanost kontingentnih povezivanja (arhivi, kontekst, razmjena, pokretljivost, fluidnost, višeslojnost, fragmentarnost, događaj).  

Koncept softnessa kao „održivi“ teorijski okvir postkonceptualnog načina umjetničke proizvodnje stvara tako nove obrasce djelovanja za nove prakse u „dinamičkom polju značenja“. One ga „omekšavaju“ u spojevima i granicama, čine vidljivom njegovu „drugu stranu“, onu iza početne vizualne situacije i u „višku imaginarnog“ stvaraju događaj „drugog početka“.  

 

Fotografija: Ive Trojanović

*Tekst je dio istraživačkog rada na projektu: BoSA - Briefing On Soft Arts / BoSA - prema propitivanju mekih umjetnosti, cimo, 2019., a objavljen je u publikaciji povodom izložbe Dine Zrneca: zrenez zernez zernetz, Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagrebu 2019.

*Projekt je podržan od Ministarstva kulture RH i Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i šport Grada Zagreb, za 2019. g.

*Copyright © cimo – centar za istraživanje mode i odijevanja. Sva prava pridržana.