Šivane muške kupaće gaće, bočno kopčanje, između 1946. i 1950., zbirka mode i odjeće, MGZ, Zagreb (fotografija MGZ, Zagreb )
Predmet na putu u sliku, jezik i modu
Tonči Vladislavić
''Ali je fotografija, recimo, poput membrane stetoskopa, u stanju pojačati svaki osjećaj koji sam doživio u trenutku kad sam eksponirao. Jer fotografija zapravo i ne može drukčije, ona ne može birati. i ne vidi u budućnost. Kao što, dakako, ne vidi ni u prošlost. Jedna će slika u krajnjoj crti biti samo točka u kojoj budućnost na trenutak dodirne prošlost. Ili, ako nam je tako draže, gdje sadašnjost neprekidno traje. E da, ovako je možda jasnije. Ako se o fotografiji uopće može izreći bilo što, a da bude dovoljno jasno.''
Attila Bartis, Svršetak, Fraktura, Zagreb, 2020.
Nijedan predmet nije neutralan, barem to nikako ne može ostati, pa tako ni odjevni predmet. I prije nego li postane dio nečijeg odjevnog asortimana, umjesto da sačuva neutralnost objekta, personalizira se.
Predmet sam po sebi je materijalna činjenica u određenom prostoru i vremenu. Iako mu pripada primarno haptičko iskustvo koje se ostvaruje samo u dodiru, haptičko podrazumijeva i sve ono potrebno da pedmet nastane i postane dio materijalne stvarnosti. Tek kad je predmet završen dobiva funkciju koja ga određuje, postaje dio prostora u kojima se stvaraju i upisuju odnosi, individualni kao i društveni, pa predmet zaista prestaje biti neutralan.
Možemo reći kako je odjevni predmet anatomičan (određen sustavom mjera) ali i fiziologičan (prati organski procese i funkcije organizma u stajanju i pokretu). Kad tijelo prisvoji odjevni predmet, započinje trajna povijest ali i semantička razina predmeta. Ili kako kaže Deyan Sudjic1 već u naslovu svoje knjige, Jezik stvari, predmet razvija svoj jezik postajući dio ''sistema objekata'' (J. Beaudrillard)2.
Ima puno dimenzija koje će se u taj predmet upisati gradeći višeslojni i kompleksni narativ. Industrijski predmeti danas rezultat su dizajnerskog mišljenja i rada kojim se umjesto originala stvara neograničena repeticija uvijek istog predmeta.
A što se događa s predmetima koji nisu ''model'' već samo kopija modela kao dijela serijske proizvodnje? Ovdje je potrebno citirati ponovno Beaudrillarda koji u svom tekstu The System of Objects postavlja jasnu distinkciju između industrijskog modela i industrijskog objekta'', tj. između nečeg mišljenog kao ''ideja'' i same serije.
Dušan Pirjevec, u svome tekstu Sudbina umjetnosti u tehničko doba navodi zanimljivu misao da ''je matematička deskripcija nekog predmeta uvijek deskripcija principa njegove proizvodnje.''
Predmet tako predstavlja arhiv o materijalnosti, obliku, konstrukciji i tehnologiji izrade, kao i otisak života predmeta i prije same personalizacije.
Predmetnost odjevnog predmeta
Kupaće gaće (slika. 01) dio su zbirke (modne) odjeće Muzeja grada Zagreba, gdje se nalaze u dijelu koji pripada kraju 1940 – ih, iako ih kao odjevni predmet nalazimo i u 1950. – ima, pa i kasnije. Takva nepromjenljivost oblika i materijala rezultat je proizvodne i tržišne stvarnosti u ovome razdoblju. Predmet je izrađen od glota,3 koji svoje ime duguje njemačkom porijeklu i označava glatki sjajni crni odjevni materijal korištenim uglavnom u ne-modnim odjevnim predmetima. Radi se o platnu, po sastavu uvijek 100 % pamuku, pristupačne cijene, a koji se još uvijek proizvodi kao crni materijal za džepovinu, uz asortimana cic – materijala (koji su uglavnom višebojni i šareni, sitnog uzorka), i više se koriste za odjevne predmete.
U razdoblju poslijeratne manjkave proizvodnje tekstilnih materijala (u razdoblju poslije 1945.-e) bio je univerzalno prisutan u pojedinačno, kućnom šivanju, od kojeg su se izrađivali razni odjevni predmeti, kao muške kupaće gaće, kratke sportske hlače, zaštitni ,,činovnički'' rukavi kao svojevrsni nazuvci za ruke koji su štitili bijele košulje od prljanja, ali vjerojatno svoj ikonički status najviše postiže u izradi školskih i radnih kuta, a danas je zadržan u tradicijskom odijevanju za pregače, suknje, bluze za starije žene kao odjeća za domaćice i kao znak udovičkog statusa, pretežito kod seosokog pučanstva.
Ove kupaće gaće, jednako kao i ostali slični odjevni predmeti, rezulat su ručnog, kućnog, a ne industrijskog rada. Život ovog odjevnog predmeta skoro da je bio podređen novom, slobodnijem načinu življenja postajući dokaz modernističkog stila življenja i nove modne osvještenosti. Razvoj izražene želje za ispunjenjem slobodnog vremena, sportskim praksama, novim načinima korištenja ljetnog odmora, pokrenulo je kućnu proizvodnju modnih predmeta pa tako i platnenin muških kupaćih gaća. Sa strane konstrukcije, ovaj trokutasti odjevni predmet zahtijevao je dosta znanja i vještine da bi se proizveo, pa je bilo ručnih radova koji nisu uvijek pokazivali dobro poznavanje anatomskih datosti. Rješenje se nalazilo u svojevrsnom snalaženju, modeliranjem već postojećeg odjevnog predmeta u obliku dodavanih ušitaka, a veličina se znala prilagođavati bočnim, naknadno prošivenim faltama. Regulacija veličine najčešće se nalazila bočno na mjestu kopčanja premještanjem gumbiju za kopčanje ili stezanjem vezica koje su prolazile kroz ušivene rupice. Jednostrano bočno kopčanje, obično na lijevoj strani, pomoglo je i kod presvlačenja jer se moglo navući hlače, a tada kroz jednu nogavicu bi se izvukle mokre kupaće gaće, koje su se često koristile i kao mokro oglavlje i zaštita od velike vrućine.
Vrlo često crna monokromatska površina crnih platnenih kupaćih gaća je po srednjem prednjem dijelu dobila bijelu našivenu široku traku, također od ''običnog'' posteljnog platna. Ova minimalisitčka intervencija označava pomodnjavanje predmeta, a iz današnjeg pogleda predstavlja estetsku i modnu intervenciju koja predmet izdvaja iz banalnog repertoara siromaštva i puke snalažljivosti.
Amaterska foto-slika
Kad promtrimo amatersku fotografiju kupljenu na nedjeljnom sajmu starina na Britanskom trgu, a na čijoj poleđini nalazimo samo podatak zabilježen olovkom da je nastala 1947 godine, ostaje nam primjetiti ono što ona prikazuje a to je mlađi muškarac u kupaćim gaćama o kojima je gore bila riječ. No fotografija nije primarno računala da prikaže primarno odjevni predmet već da evidentira puno složeniju priču, koja se kreće od namjere da fotografija ostane zapis za jedno trajno sjećanje do kulturalne činjenice.
Jer kao što kaže Annette Kuhn, u tekstu Rememberance:The child i never was,4
''Ono što govorim je: sjećanja izazvana fotografijom ne izviru jednostavno iz iste slike, već se generiraju u intertekstu diskursa koji se kreću između prošlosti i sadašnjosti, gledatelja i slika, te između svih ovih i kulturnih konteksta, povijesnih trenutaka. . U svemu tome slika uglavnom figurira kao trag, trag: nužan, ali ne i dovoljan, za aktivnost stvaranja značenja; uvijek signalizira negdje drugdje. Teorija kulture govori nam da je malo toga stvarno osobnog ili privatnog u obiteljskim fotografijama ili uspomenama koje izazivaju: one mogu značiti samo kulturološko.''
U prvom planu muškarac pozira sjedeći na izbočenoj stijeni koja zatvara donji dio fotografije kao dramatična inscenacija obalnog krajolika. Tijelo muškarca time je dobilo čvrsti postament koji je iskorišten za polusjedeći poluprofil a pogled je okrenut sasvim suprotno prema imaginarnoj točki izvan formata slike. Fotografijom dominira skoro golo, mišićavo tijelo, u pozi koja želi ustaknuti idealno tijelo. To poziranje iako nije okrenuto prema objektivu želi biti dobar motiv za samog fotografa. U srednjem planu je veliki dio morskog pojasa a u pozadini je krajolik izuzetne ljepote sa velikim starinskim hotelom, vilom, u samom centru fotografije. Time se želi kazati ne samo da fotografije pokazuje da je nešto bilo već i kako je bilo, ili kako bi moglo biti. Iz fotografije ne možemo zaključiti da li je protagonist gost baš tog hotela, tj. starinske vile, ali osigurava okvir kojim se stvara iluzija društvenog statusa. Ovdje je potrebno naglasiti kako ova amaterska fotografija, gdje je protagonist birao mjesto, pozu i sam kontekst, razotkriva njegov imaginarij koji je potrebno ovjekovječiti. Dok promatramo, jer radi se o spontanom i ''privatnom'' događaju i amaterskoj fotografiji, nameće se da je upravo ta imaginarna želja stvorila baš ovakvu fotografiju koja je dugo ostala sačuvana u obiteljskom albumu i izvjesno je bila pokazivana, bolje rečeno prikazivana, kao dokaz da je to nekada bilo. Kao i gdje je to bilo. Ali promatram i dalje pokušavajući otkriti što fotografija želi reći. Kao što kaže Roland Barthes,5 ''ta je izvjesnost vrhunska jer ja imam vremena da pomno promatram fotografiju; ali ma koliko produžavao to promatranje, ono mi ne kazuje ništa. Upravo u tom zastoju tumačenja nalazi se izvjesnot Fotografije: iscrpljujem se na to da ustanovim to je bilo; ma za koga tko drži neku snimku u ruci to je ''temeljno vjerovanje’'.
Kupač na plaži, 1947. Fotograf nepoznat (Privatni arhiv t.v.)
Autorska foto-slika: put u jezik
Za razliku od amaterske, anonimne fotografije, promotrit ćemo fotografiju Milana Pavića iz 1949.-e godine, a koja se nalazi u zbirci novije fotografije u Muzeju za umjetnost i obrt, a predstavljena je u katalogu Fotografije u Hrvatskoj 6, str. 371.
Ono što ovu fotografiju za naš slučaj čini zanimljivom je odjevni predmet, tj. kupaće gaće koje evidentiraju model kojime se bavimo. Kupaće gaće su također od platna, svijetle boje, sa svim karakteristikama kućnog rada. Umjesto kopčanja gumbima, primjećujemo obostrano vezivanje vezicom, kojom se bolje prilagođuje kroj i manjak rastezljivosti materijala
Ova autorska fotografija po mnogo čemu je drugačija: cijelim kadrom dominira figura mlađeg muškarca, ribolovca, blago nagnutog činaći jaku dijagonalu slike kojoj je suprostavljena dijagonala u suprotnom smjeru u samom obliku podvodne puške za ribolov. Ribolovac je pogledom koncentiran na radnju zapinjanja puške pokušavajući savladati oprugu i zategnuti osti što naglašava njegovo mišićavo tijelo. U donjem prednjem planu se vidi dio barke, a u pozadini je pošumljen krajolik koji zauzima samo polovicu slike, a gornju polovicu popunjava blago oblačno nebo. Tijelo popunjava skoro cijeli kadar, nasuprot izražene perspektive što ribolovca dovodi tu pred nas. Cijelu je kompoziciju fotograf podredio snazi tijela u trenutku napete akcije.
Milan Pavić, Ribolovac Štakula iz Dubrovnika, 1949., MUO, Zagreb
U susretu s amaterskom, anonimnom fotografijom s jedne strane, i s autorskom fotografijom s druge strane, čini se da odjevni predmet izabire različite putanje da progovori o sebi i tek tako razotkriva svoja višeslojna značenja. Čini se kako, usprkost prolaznosti, predmet ima upisanu latentnu dimenziju, da živi na vrlo različite načine: u različitim situacijama otkriva svoje potencijalne aspekte koje potvrđuje fotografski objektiv. Svaki put otkrivamo novi semantički sloj određen situacijom i kontekstom. Neizbježno je da se prema predmetu odnosimo kao referentnom objektu koji traži stalnu šansu da iskaže svoj imaginarni potencijal. Odjevni predmet upravo reprezentacijom, svakiog puta ponovno, potvrđuje da tek kad ostvaruje imaginarno otkriva svoj smještaj u jezik gdje u konkretnom vizualnom tekstu otkriva svoje namjere. A to je svaki onaj vizualni trenutak gdje, umjesto pukog odijevanja, započinje moda, kad je predmet dospjeo u jezik, bolje rečeno, kad ostvaruje utjelovljenje u polju kulture preko ''jezika stvari''.
FUSNOTE
1 Sudjic, D. (2009), The Language of Things, London, Penguin Books, London
2 Baudrillard, J. (1988), ''The system of objects,'' u J. Thackara, (ur.), Design After Modernism: Beyond the Object, London, Thames and Hudson, str. 171.
3 https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=22367
4 Kuhn, A. (2003), ''Remembrance: The child I nevesr was,'' u knjizi, L. Wells (ur.), The Photography Reader, London and New York, Routledge, str. 397.
5 Barthes, R. (2003), Svijetla komora (Camera lucida), Zagreb, Antibarbarus, str.132.
6 Maleković, V. ur. (1994), Fotografija u Hrvatskoj, 1848-1951, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 20.9.- 20.11.1994., Zagreb, MUO. str. 371.
________________
* Autor fotografije: Milan Pavić, Ribolovac Štakula iz Dubrovnika, 1949., MUO, Zagreb. Zahvaljujemo gospođi Slavki Pavić i MUO, Zagreb, na ljubaznosti ustupanja prava za korištenje autorske fotografije uz ovaj tekst.
* Ostale fotografije: MGZ i Privatni arhiv t.v.
* Tekst je dio istraživačkog rada na projektu Moda: Predmet, slika, tekst: relacije modno-odjevnog predmeta, fotografske slike i referentnog teksta, cimo, 2021.
* Projekt je podržan od Ministarstva kulture i medija RH i Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i šport Grada Zagreb, za 2021.
* Copyright © cimo – centar za istraživanje mode i odijevanja. Sva prava pridržana
