Izložba ''Drugarica à la mode: odijevanje i moda u Zagreb od 1945. do 1960. godine''



Partizanka, fotograf nepoznat, Crikvenica, 1945.

Izložba  ''Drugarica à la mode: odijevanje i moda u Zagreb od 1945. do 1960. godine'', Zagreb, MSU, Zagrebački velesajam, Paviljon 19.

27.04. – 14.05.2006.

..

Izložba ''Drugarica à la mode: odevanje i moda u Zagrebu od 1945. do 1960. godine’’, Beograd, MIJ – Muzej istorije Jugoslavije.

16.07. – 02.10.2011.

..

Izložba ‘’Drugarica à la mode’’prati fenomen odijevanja i mode u Zagrebu od 1945. do 1960. godine.

To je razdoblje, gledano iz perspektive kulture odijevanja i razvoja modnog diskursa, posebno zanimljivo upravo na ovome području, budući da se tu susreću učinci nametnute ideološke matrice karakteristične za jugoslavenski socijalizam i to u stereotipu ‘’drugarice’’, sa sačuvanom memorijom na stereotip ‘’gospođe’’. Modni će diskurs biti označen prisutnošću ambivalencije propagiranog ideološkog tipa ne-modne drugarice i želje za pomodnošću gospođe. U tom će se sukobu postupno uspostavljati specifičan pogled na odijevanje i na modu, pa se može reći da je Zagreb primjer brzog pristajanja na modne izazove, usprkos ideološkoj rigidnosti politički krojene stvarnosti.

Razvoj odijevanja i mode možemo pratiti sukladno razvoju društvene stvarnosti, a koje je određeno s nekoliko ključnih povijesnih činjenica:

Prvo poslijeratno razdoblje predstavlja ideološko nametanje manifestnoga socijalističkog realizma, što je odredilo život na ovome prostoru do 1948. kada Tito odbija politički diktat Sovjetskog Saveza ( Stanko Lasić to vrijeme smatra razdobljem “nasilne ideologizacije cjelokupnog života”).

Slijedi razdoblje od 1948. - 1952. (to je vrijeme okupljanja pripadnika EXAT-a 51 koje Lasić smatra “prijelaznim razdobljem”).

Razdoblje od 1952. govori o “otvorenijoj i pomirljivoj atmosferi” (Ješa Denegri). Razdoblje EXAT-a 51 (1951. - 1956.) označit će “kratko, ali burno, upravo ključno razdoblje mnogobrojnih otvaranja u poslijeratnoj hrvatskoj i jugoslavenskoj umjetnosti” (Ješa Denegri).

Iako ovakva periodizacija ne mora biti u potpunosti primjerena za oslikavanje stvarnog i/ili imaginarnog života, vezanog uz modno odijevanje, ona sigurno olakšava shvaćanje estetizacije življenja kojemu se stalno težilo, a koje će se odvijati sporo i skromno.

Kao što je poslijeratna Europa tek 1947. dočekala Diorov ‘’New Look’’, tako možemo promatrati modne događaje i na ovome prostoru. Upravo u ovome razdoblju i na ovome rubnom području dviju ideologija (istočne i zapadne) sukobi građanske (predratne) memorije sukobljavat će se na posve karakterističan način i to nametanjem ideologije novoga čovjeka.

Motreći diskurs odijevanja i (prvih) modnih naznaka, a preko oblika slikovnih dokumenata (uglavnom fotografije), može se uspostaviti slika o određenim tipizacijama modnog izgleda, odnosno slika o nastanku novih stereotipa koji su označili to vrijeme.

Najzanimljiviji stereotip je pojava ‘’drugarice’’. Ona ve? 1945., a kao rezultat političkog programiranja, ima definiran izgled (taj će se izgled, vidjet ćemo, razvijati sukladno političkom kontekstu).

Taj ‘’ideološki’’ izgled u sudaru je s idejom “gospođe s memorijom” (‘’milostive’’) koja je od predratnog razdoblja sačuvala svog osobnog obrtničkog krojača i kontinuiranu sklonost modnom izgledu.

Omekšavanje političkog diktata omogućit će da se želja za modom ostvaruje, posebno za modom što dolazi sa zapada (posebno je zanimljiva brzina utjecaja Dior-ova New Look-a iz 1947.).

Na tragu tog (zapadnog) utjecaja oblikovat će se i kod ‘’drugarice’’ želja za modom kao poseban oblik estetizacije što stvara neku vrstu‘’hibridnog’’ stereotipa ‘’drugarice –gospođe’’. Postojanje i porast broja značajnih krojačkih salona govori o povećanom broju novih konzumentica mode koje se «regrutiraju» upravo iz redova političke elite. U tim su salonima najbrojnije mušterije upravo ideološki besprijekorne ‘’drugarice’’ iz političke elite.

 

 Utjecaj EXAT-a 51, obrazovanje umjetnica, modni časopisi (Naša moda, Svijet), film, fotografija, modne revije, modni saloni, razvoj tekstilne i odjevne industrije, brži protok informacija sa zapada, stvorit će poseban odnos prema modnom diktatu visoke mode, i to u proizvodnji mode po mjeri u krojačkim salonima, koja je vrlo često jeftinija inačica mode Zapada: neovisno o skromnosti, ta je moda izrazito kreativna, luksuznog i rafiniranog  izgleda. Iza tih kreacija  uglavnom stoje vlasnice krojačkih salona čija je kreativnost bila dostojna onoj u salonima visoke mode u Parizu: zagrebačka modna povijest ovog razdoblja bilježi izrazito autorske rukopise: Žuži Jelinek, Tilda Stepinski, Mila Granitz, Terka Tončić i Rosi Šavora, i dr., predstavljaju dio cijele plejade kreatorica i stvaralaca modne odjeće, obuće i modnih dodataka.

 

Zahvaljujući njima ovo modno razdoblje možemo označiti razdobljem krojačkih salona koje je proizvelo modu sa svima karakteristikama stila 50-ih, sukladno stilu visoke mode velikih europskih modnih središta.

Ovaj značajan doprinos kulturi odijevanja i razvoju modnog sustava možemo pratiti zahvaljujući bogatoj modnoj dokumentaciji, a to su: fotografije, citati  iz razli?itih dokumenata, društvene i privatne zbirke fotografija, amaterske fotografije, časopisi, novine, brošure, priručnici, knjige,… koji nam riječju i vizualno prenose sliku o novom liku žene, o njezinom odijevanju i modi toga vremena.

Ova izložba iznosi na vidjelo glavne dokumente iz riznice modne povijesti kao svjedočanstva tadašnje svakodnevice. 

U susretu različitih izvora jedne epohe otvara se mogućnosti posebnog čitanja povijesti, gdje se moda prepoznaje kao snažan i autonoman pokreta? društvenih  promjena: moglo bi se reći kako su dosezi modnog utjecaja mjerljivi u onim aspektima u kojima se te promjene očituju. Samo strukturirana moda , čak i kad je ignorirana i tiha, ima subverzivnu snagu koja erodira i najrigidniji politički diktat.

 Ante Tonći Vladislavić, autor izložbe *

*produkcija: MSU – Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2006.