Inventura mode i odijevanja: Ekonomija i kultura odijevanja osoba starije dobi



Gđa. V.P., fotografija: Barbara Majnarić, 2014.

Projekt Inventura mode i odijevanja: ekonomija i kultura odijevanja osoba starije dobi ima za cilj istraživanje i analizu socijalne inkluzije osoba starije životne dobi. Ovaj projekt predstavlja case study-a i obuhvaća kontekst življenja osoba starije životne dobi u staračkim domovima i osoba starije životne dobi koji žive u poznatom okružju - vlastitom domu (koji su povezani su s Gerontološkim centrom Doma za stare i nemoćne osobe Trešnjevka). Posredstvom odjeće i fotografije kao medija, metodom storytelling-a, evidentiraju se navike i kultura odijevanja istovremeno podcrtavajući složeno pitanje socio-kulturnog procesa starenja u Hrvatskoj.

Situirani u prostor i vrijeme, tijelo, odjeća i fotografija sažimaju iste prostorno-vremenske odrednice, a pripadajući određenom društvenom i vizualnom sustavu, nose trag vremena i kulture. Modni sistem kao dio socijalne kulture konstruira i integrira apstraktne vizualne sheme, posebice rodne, na tijelo određujući njegove parametre i reprezentaciju (Tijelo u tranziciji, Čačinović, 1999.). U tom smislu afirmira se koncept idealnog, mladog i erotiziranog  tijela i izgleda, što posljedično proizvodi želju za eventualnim modificiranjem  tijela, a sve u ime kulta mladosti.

U takvom kulturalnom ozračju konstrukcija roda i identiteta u starijoj životnoj dobi, posebice ženskog roda, itekako je obezvređujuća. U kulturi u kojoj dominira naglasak na mladom, vitalnom, zdravom tijelu, pomisao na starost ili proces starenja može imati negativne konotacije. S druge strane pak, tijelo i odijelo kulturni su artefakti, koji sažimaju prostorne i vremenske odrednice. Odjeća kao materijalna kultura pretpostavlja tijelo ali i odgovara na psihofizičke procese tijela ukazujući na njegovu materijalnost, prolaznost i konačnost. Ilustraciju tog procesa nalazimo u raznim oblicima kamufliranja kojim nastojimo prikriti i/ili otkriti određeni dio tijela ovisno o životnoj dobi. Odjeća stoji na granici između društvenog i individualnog, a zbog toga je odijevanje istovremeno pojedinačni subjektivni ali i društveni fenomen, jer povezuje individualan identitet s kolektivnim. Određujući granicu između individualnog i društvenog, odjeća se pokazuje kao medijator i agent nečeg puno važnijeg - a to je sjećanje.  Pripadajući životnom iskustvu i osobnoj povijesti, odjeća predstavlja slojeviti osobni arhiv sjećanja. Odjeća, odijevanje i odjevne prakse vezane su uz događaje i životna iskustva svakodnevnih i/ili posebnih trenutaka osobe (škola, matura, vjenčanje, prvi dan na radnome mjestu...) koji se upisuju i konstruiraju  personalnu povijest

Za suvremene teoretičare,  odnos odijevanja i mode predstavlja bogato područje za društvenu analizu. Tako Anne Hollander ( 1994. ) kaže slijedeće: ''Za razliku od svega ostaloga u materijalnom svijetu, odjeća ima veze s tijelom pojedinačne osobe. Moda ide dalje od pojedinačne odjeće,  suočava se s idejom o individualnom tijelu s individualnom psihom i posebnom seksualnošću, jedinstvenom mladošću i zrelošću, jedinstvenim sklopom osobnog iskustva i mašte. Naglašavajući ideju individualnog tijela, moda tako ilustrira ideju da seksualnost, oslanjajući se na individualnu maštu i sjećanje, vlada životom svake osobe. Moda je ilustracija kolektivnog života kao da se radi o osobnoj pripovijesti, linearnom subjektivnom kretanju kroz povijest.'' U ovome citatu nazire se  karakteristika modnog sistema kao prostora diskriminacije, budući je  ''ilustracija kolektivnog života kao da se radi o osobnoj pripovijesti …'', koja kroz socijalnu kulturu ilustrira ideju da ''seksualnost, oslanjajući se na individualnu maštu i sjećanja,  vlada životom svake osobe''.

Životna dob starijih osoba danas  produžuje se što ne eliminira navike i ne smanjuje želju za nastavkom prijašnjih životnih stilova i identiteta, što je posebice izraženo u konzumerističkoj kulturi. Odjevni predmeti sudjeluju u konstrukciji životnog blagostanja kao i životnog stila u kojem odjeća, modni dodaci i ukrasi postaju i ostaju neki oblik personalnog sjećanja djelujući poput arhivske leće. Činom preseljenja iz poznatog okružja vlastitog doma u prostor zajedničkog doma, osobe starije dobi koje uživaju javnu skrb, razvijaju osobne strategije posebne brige i ekonomije u odnosu prema vlastitim stvarima. Odgovarajući na nove prostorne uvjete novog životnog prostora, javlja se novi oblik pojedinačne ekonomije uzrokovane i motivirane novom životnom situacijom i drugačijim kontekstom u kojem se odvija njihov svakodnevni život.

U kulturnom prostoru danas prisutna je praksa inkluzivnosti  kojom se nastoji aktivno djelovati i  uključiti što veći broj protagonista. Jedan od bitnih ciljeva ovog projekta je uključiti, istražiti, uvažiti načela zaštite osoba starije životne dobi, valorizirati njihova životna iskustva i povijest, valorizirati osobne načine odijevanja i  ukrašavanja, uz podršku brizi o vlastitom tijelu i izgledu u uvjetima koji često ograničavaju i obezvrjeđuju dostojanstvo čovjeka.

Partner na projektu: Dom za stare i nemoćne osobe Trešnjevka, Zagreb (http://www.dom-tresnjevka.hr)

Realizacija: projekt je započet 2014. g. i nastavlja se.

Projekt je financijski podržan od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba (za 2014. g.).

 

Voditeljica: Ivana Čuljak