Obiteljski arhiv - odnos fotografije i memorije



Iz obiteljskog albuma L.V., fotograf nepoznat, Zagreb, cca 1943.

CIMO - Centar za istraživanje mode i odijevanja započinje prvu fazu projekta Obiteljski arhivi u kojem je težište stavljeno na analizu i interpretaciju obiteljskih fotografija s ciljem stvaranja hibridnog  intermedijalnog arhiva.

Nije li povijest samo vrijeme kada još nismo bili rođeni? Iščitavam svoje ne-postojanje u odjeći koju je moja majka nosila prije nego li je se ja sjećam. Postoji neka vrsta zaprepaštenja u činu gledanja bliske osobe odjevene potpuno drugačije.[1]  R. Barthes promišlja obiteljske fotografije osvještavajući mnogostruke dijakronijske fotografske poglede na majčin lik. Marianne Hirsch zaključuje kako majčina slika egzistira jedino zahvaljujući riječima koje on koristi kako bi opisao fotografije i vlastite reakcije. Na taj način slika se prevodi u tzv. proznu sliku ili "sliku tekst" kako ju definira W.J.T.Mitchell.[2]  Fotografska kamera kao dio obiteljske svakodnevice artikulira obiteljski život kroz seriju snapshot-ova koji zahvaćaju fragmente obiteljske povijesti te na taj način  konstruiraju i potom reprezentiraju obiteljski život. Obiteljski album postaje baza za analiziranje i razumijevanja obiteljske "slike teksta". S obzirom da obiteljska fotografija egzistira na razmeđu  osobnog sjećanja, društvene povijesti, javnog mita i vlastitog nesvjesnog, naša sjećanja nisu u potpunosti naša, a niti su fotografije vjerodostojne reprezentacije naše povijesti.[3]  Imajući na umu rascjep između dokumentarnog i fikcijskog u obiteljskoj fotografiji, pozivamo na bilježenje i tumačenje suodnosa vizualnog materijala, obiteljskih priča i osobnih sjećanja.



[1] Marianne Hirsch, Family frames: photography, narrative and postmemory (Cambridge: Harvard University Press, 1997.) 1.

[2] Hirsch, Family frames, 3.

[3] Hirsch, Family frames, 14.

 

Voditeljica: Lea Vene