Novi pristup teoriji arhiva prvotno su problematizirani u tekstu Arheologija znanja Michel Foucaulta kroz niz teoretskih i metodoloških pretpostavki pokušavajući odgovoriti na pitanje što je znanje, kako se ono preobražava kroz povijest, što ga dovodi do zaključka da je znanje prvenstveno dinamičan i promjenljiv diskurs, što se odnosi i na pojam arhiv kao ''ukupnost materijalnih, praktičnih, društvenih, kognitivnih ili normativnih uvjeta u kojima se neki diskurs razvija''. Odnosi se to podjednako i na ne- diskurzivne prakse materijalizacije proširujući znanje na sve pretpostavke ljudskog djelovanja. Pripisivanjem diskurzivnog određenja mjestima i načinima djelovanja, proširuje i problematizira pojam i uloga arhiva kao prostora protežnosti i pohrane ljudskog znanja. Ali ta briga i pohrana rezultat je određene primijenjene diskurzivno razrađene metodologije čime znanje prepoznaje ljudsku praksu izgradnje znanja kao strukturiranu.
Time je započela suvremena rasprava o arhivima iz različitih pogleda na mnoštvo različitih oblika arhiviranja ali za sve njih, po Ericu Ketelaaru, važi da predstavljaju ''kulturni fenomen što podrazumijeva promatranje takvih arhiva kao epistemoloških mjesta, a ne (samo) kao izvora''. (Ketelaar, E., Archival contexts)1, što je u znanosti o arhivima označilo “arhivistički zaokret”. Slijedom toga svjedočimo razvoju arhivskih teorija u mnogim disciplinama, kako znanstvenim isto tako i u umjetničkim djelovanjima.
Istraživački tim udruge CIMO pokrenuo je 2022. projekt pod nazivom Tekstilni pojmovnik: Lost & Found Textile Texts2, a koji polazi od ustanovljene činjenice da iz hrvatskog jezika nestaje važan dio stručnog nazivlja koji se odnosi na tekstilne materijale i tekstilije općenito, kako u području stručne prakse isto tako u svakodnevnom govoru. Na temelju takva zaključka napravljena je kraća analiza koja je pokazala zabrinjavajuću situaciju otežane identifikacije tekstilnih materijala i nedostatak nazivlja koji su inače bili svakodnevni pojmovnik u radu u trgovinama, kod obrtnika, proizvođača odjeće kao i u radu restauratorskih i kostimografskih radionica. Više je razloga za to smanjenje tekstila u opticaju iz razlog nestanka tekstilne i odjevne proizvodnje, a sve ukazuju na daljnji nestanak tekstilnih pojmova u radu struke te u svakodnevnom govoru. Kultura tekstila, odijevanja i mode svoje trajno uporište nalaze upravo u jeziku, pa je ova činjenica zabrinjavajuća za jezik i govor i predstavlja osiromašenje jezika po pitanju stručnog nazivlja. Projekt je usmjeren primarno prema stvaranju metodologije s ciljem istraživanja ove problematike, prema mogućem evidentiranju nazivlja kao i opisu tekstilnih materijala za što smo dobre izvore pronašli unutar korpusa stručne literature koja je u razdoblju od 1945. ažurno pratila razvoj tekstilne i odjevne industrije.
Rad na projektu uključuje veći istraživački korpus kroz literaturu iz prošlih razdoblja; knjige, rječnici, časopisi, kao i rad na terenu s protagonistima – poznavaocima ovih pojmova metodom oralne povijesti. Ovi izvori pokazali su se samo kao segmenti jednog neformalnog, imaginarnog arhiva prisutnog samo u fragmentima. Projekt ima za cilj, usprkos nevidljivosti tog arhiva, da markira barem neke segmente i moguće pristupe arheologiji tekstilnog nazivlja.
Do sada je provedeno svojevrsno snimanje situacije i uspostavljena je metodologija istraživanja i bilježenja. Provedena je analiza prisutnosti tekstilnih pojmova u stručnoj literaturi (razdoblje do 1990.), gdje smo proveli nekoliko studija slučaja, komparirali ih i temeljem toga potvrdili metodološki pristup. Dodatno smo proveli nekoliko razgovora gdje su kazivačice u razgovoru prisjećanjem definirale neke pojmove, što je zabilježeno i služi kao arhiv za daljnje istraživanje i sređivanje.
Tijekom 2022. CIMO centar je, unutar sudjelovanja u radu GFA i konferencije o dekolonizaciji mode, razvio suradnju s AFRI – African Fashion Research Institute, koji imaju slične programske ciljeve. Pokazala se zanimljiva koincidencija da je ove godine AFRI započeo projekt The Fold Glossary, a koji ima za cilj napraviti svojevrsni audio-vizualni modni glosarij. S obzirom na slične ciljeve, CIMO nastoji konkretizirati suradnju sa AFRI na razmjeni iskustava, komparacijama metoda i rezultata našeg projekta Tekstilni pojmovnik: lost and found textile texts , i njihovog projekta, a vjerujemo da će se afirmirati internacionalizacija projekta, te otvoriti šire poveznice i trajnija suradnja po ovom pitanju
Prvi dio ovog rada bavio se pisanim izvorima, uglavnom stručnom literaturom iz područja (tehničkih) znanosti o tekstilu (knjige, udžbenici, brošure, časopisi), što predstavlja bogati korpus zabilježenog znanja o tekstilima, raznolikosti, različitosti vrsta pa možemo dobiti dosta jasnu sliku o vrstama s obzirom na sirovine, materijalnost, vrste tkanja i (proizvodnog) porijekla ali nedovoljno o dizajnu, vizualnosti, a pogotovo ne o taktilnosti ovih materijala. Nažalost, time ovi ''dokumenti'' predstavljaju djelomičnu sliku i daleko od kulturalne dimenzije tekstilnih proizvoda i praksi pa smo zakinuti za vrlo važnu razinu tekstila u uporabi i njihova kulturnog sudjelovanja u vizualnoj kulturi.
U 2024. nastavili smo ovom metodologijom istraživanje tekstilnih pojmova stvarnih tekstilnih proizvoda a to je značilo krenuti na mjesta gdje su možda sačuvani konkretni tekstilni uzorci. Nažalost, mnoge su proizvodnje tranzicijom prestale s radom pa su time eventualni materijalni tragovi zauvijek nestali. Postoje tek rijetki primjerci sačuvanih kataloga uzoraka ili kolekcija tekstilnih uzoraka (istraživanjem smo saznali da na pr. čakovečka industrija Čateks ima sačuvane kataloge uzoraka sve od 1970. g.). Naše nas je istraživanje dovelo do Tekstilno – tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, jedinog relevantnog mjesta, tj. do arhiva skoro svih vrsta tekstilnih uzoraka, svojevrsne zbirke tekstilnih uzoraka, skrojenih u istim dimenzijama i poslaganih po kategorijama i uokvirenih za potrebe edukacije studenata tekstila. Za potrebe ovog istraživanja uspjeli smo snimiti sakupljene i sortirane uzorke, istina ne kvalitetno budući se nalaze zaštićeni staklenom površinom, čime postoji prepreka u punom doživljaju i analizi uzoraka, pogotovu prepreka taktilnog doživljaja.
Tekstilni materijali su uglavnom namijenjeni za odjeću ili posoblje, a grupirani su po vrstama tkanja (tkani, pleteni), i sirovinskom sastavu (vuneni, pamučni, sintetski, laneni). Iako skromni u dimenzijama (cca 5 x 3 cm), ovi uzorci imaju sačuvanu karakteristiku taktilnosti. Doživljaj taktilnosti ostvaruje se dodirom, a određen je vrstom tkanja i dorade (teksture) što je jedan od kriterija dobre primjenljivosti u konkretnom korištenju (važna kriterij dobrog dizajna je upravo činjenica da ti materijali dolaze u izravan dodir s kožom, bilo kao odjeća ili posoblje). Važan kriterij je svakako i karakter materijala (tekstura, hrapavost, sjaj, pad tkanine) što tako sitni uzorci ne mogu predstaviti te smo, osim dodira, uskraćeni i za bolji doživljaj dizajna, kao bitne odrednice doprinosa tekstila povijesti i vizualnoj kulturi kao važnom aspektu ambijentalne kulture.
Ovaj nastavak rada na projektu Tekstilni pojmovnik: u nevidljivim prostorima arhiva, pokušava naći materijalne tragove, dokumente, uzorke stvarnih tekstilnih materijala. Iako se na ovim područjima proizvodilo mnoštvo različitih tekstila, pogotovu u razdoblju socijalističke industrijske proizvodnje, danas imamo vrlo skromne tragove o tom dijelu kulturne povijesti. S druge strane nije postojala praksa čuvanja i evidentiranja proizvedenih uzoraka što bilancu čini izrazito nepovoljnom. U suvremenim tekstilnim središtima, naročito u Europi, tekstilni uzorci se tretiraju kao kulturni dio opće vizualne kulture i povijesti, evidentiraju se i pohranjuju u dobro organiziranim arhivima, tj. bibliotekama tekstilnih uzoraka jednako kao što se pisani tekstovi pohranjuju – uostalom, tekstil i jest tekst.3
Arhivske prakse danas više nego ikad predstavljaju dinamičko zrcalo kulturne stvarnosti kao i aktivni društveni izazov određen novim pristupima i tehnologijama. Gledajući šire, tekstilni materijali su posrednici i predmet povezivanja ljudskih priča, korištenjem tehnologija za društvenu dinamiku pogotovo ''danas u eri sveprisutnog računalstva koje arhive vidi i uređuje kao društvene prostore sjećanja''. Potrebno je percipiranje arhiva, kao kulturnog, društvenog i političkog dispozitiva, okrenuti na način da pogled sa stvarnog arhivskog dokumenta usmjerimo na njegovu kontekstualnu povijest, da bi se ublažila manjkavost arhivskog materijala i stvarnih arhivskih izvora kao i nevidljivost pripadajućeg konteksta.
Tonči Vladislavić
1 file:///C:/Users/tonci/Downloads/E-Ketelaar_Archeion_124_2023%20(3).pdf
2 https://www.cimo.hr/hr/projekti/2023/tekstilni-pojmovnik-lost-and-found-textile-texts.html
3 https://textiellab.nl/en/library/
* Projekt je podržan od Zaklade Kulture Nove, Ministarstva kulture i medija RH i Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i šport Grada Zagreb.
* Fotografije: Mirta Baranić
* Copyright © cimo – centar za istraživanje mode i odijevanja. Sva prava pridržana.
