Ženski sako (dio kostima), po riječima vlasnice oko 1960 – te, vlasnica N.S.K. (zbirka odjeće MGZ, Zagreb)
Slikovne refleksije memorijskih modnih bilješki i artefakt kao znak
Katarina Nina Simončič
Povjesničari odijevanja Ann Rosalind Jones i Peter Stallybrass pristupaju odjevnom artefaktu kao materijalnom svjedoku u kojeg su utkani osobni i društveni impulsi ozračja pripadajućeg vremena. Tekstilni i odjevni artefakti postaju podražajni predmeti snažnih, melankoličnih uspomena tj. memorijski zapis svakodnevice iz koje se pokušava analizirati odnos tijela prema odjeći, odnos društva prema odjeći, uz uobičajenu osnovnu analizu stilskih i tehničkih karakteristika samoga predmeta.1 A. Rosalind Jones i P. Stallybrass svoj metodološki pristup u području materijalne kulture u modi nazvali su materijalna mnemotehnika,2 jedan od važnijih razloga je i što su za učinkovitije razumijevanje odjevnih navika uz arhivske podatke, koristili slike - portrete. Na srodan način, u svrhu kvalitetnijeg razumijevanja povijesno-odjevnih artefakata, Lou Taylor i Peter Burke kao sekundarne ali vrlo korisne svjedoke ističu vizualne izvore, grafike, slike, a naročito fotografije.3 No, za njihovu adekvatno interpretaciju, donijeli su precizne smjernice.4
Na dokumentarnoj fotografiji (MGZ, Zagreb) nalazimo odjevni predmet, ženski sako pepeljasto sive boje vlasnice N.S.K. iz Zagreba. Uz ovaj sako vlasnica je odijevala suknja od istog materijala (koja nije sačuvana), ravnog kroja dužine do ispod koljena čime se postizao prepoznatljiv gradski odjevni kod – kostim prisutan u modi od kraja pedesetih i prisutan do sedamdesetih godina. Sako je izrađen od čvrste vunena tkanine (štof), izrazito je ukrojen, na prednjici su dva šava u kojima su ušici što pridonosi ženstvenoj silueti. Rever (fazona, suvratak, engl. lapel) je dubok s izraženim preklopom, kopčanje je dvoredno, pri čemu je jedan gumb funkcionalan a drugi drugi estetski. Identični sivi gumbi, smještena su na kraju svakog rukava (dva gumba). Dinamici prednjeg oplošja pridonosi asimetričan razmještaj džepova. Dva džepa s poklopcem nalaze se na desnoj strani ispod visine struka, dok je jedan na lijevoj strani. Opisani razmještaj džepova bio je tipičan za muški sako, pri čemu je drugi džep bliže struku nosio naziv engl. ticket džep jer je služio za novčić ili ulaznice. No stilske karakteristike muškog sakoa uočavamo i u dojmu cjelokupnog oplošja a posebice na području ramena. Vjerojatno razlog tome leži u činjenici što je sako rad muških krojača Braće Masnec, salon koji je postojao na Zrinjevcu u Zagrebu. Naime ako promotrimo trendove modnog ženskog sakoa unutar razdoblja od 1959. pa sve do 1963. godine, kako ih promovira u zagrebačkom društvu vrlo prihvaćena ženska revija Svijet, primijetit ćemo da su ramena zaobljenija, da je dužina rukava i sakoa kraća….i u pravilu ženski ukrojeni sakoi imaju jednoredno kopčanje.
Navedeno odstupanje od tipično propisanih pariških trendova (Pierre Balmain, Lanvin Castillo) dokaz je osobnog stilskog afiniteta vlasnice te sugestija krojača, što potvrđuje tezu autora Jonesa i Stallybrassa o odjevnom predmetu kao svjedoku utkanih ne samo društvenih trendova već i osobnih. Valja uzeti u obzir i nekoliko važnih momenata o ozračju vremena i prostora kojem je vlasnica N.K.S. pripadala. Naime poslije drugog svjetskog rata novonastalo društveno-političko vrijeme žene je poticalo da u izgradnji socijalističkog društva budu ravnopravne s muškarcima, dok se vrijeme potrošeno na izgled i modu nije se smatralo društveno korisnim.5 Iz tog razloga se u odjevnoj građanskoj kulturi njegovao jednostavan i funkcionalan stil te promovirala jednostavna, udobna, praktična, elegantna ipovremeno i moderna silueta (ženska revija Svijet od 1959. do 1965. godine). Možda je upravo to razlog asimiliranja muškog prije svega funkcionalnog odjevnog senzibiliteta, dok su se potencijalni pariški ženski trendovi nauštrb toga djelomično ipak zanemarili. Osim primjene visoko kvalitetnih tkanina, građanski ženski kostim nije bio potpuno bez torbice, rukavica i cipela na potpeticu (ponekad i šešir).
Dio pobrojenih modnih dodataka (osim šešira) pratimo na seriji fotografija na različitim lokacijama Zagreba, koje nas vode u šetnju s vlasnicom sakoa N.K.S., tijekom jednog sunčano jesenskog dana 1961. godine (na poleđini fotografije je zapisano; 22.10.61.). Promatrajući kadrove koje je zabilježio fotograf na trgu Sv. Marka, Strossmayerovom šetalištu, današnjem Trgu bana Jelačića te na Ilici, pratimo i nasmijani lik N.K.S. u polu namještenim kretnjama zahvaljujući kojima dobivamo kvalitetan uvid u odjevnu kompoziciju tj. građanski kostim s modnim dodacima, torbicom, rukavicama i cipelama male uske potpetice (tzv. stiletto). Za razliku od poviše analiziranog odjevnog predmeta, sako na fotografiji nije identičan. Kopčanje je jednoredno, no kao da je upotrijebljena ista vunena tkanina (štof) te srodna izrazita ukrojenost. Po riječima vlasnice radio ga je isti muški krojač iz salona braća Masnec. Ova serija fotografija ujedno svjedoči o oblicima i prostorima prezentacije odjevnog stila, načinu nošenja kako odjeće tako i modnih dodataka (torbica, rukavica, s ili bez sakoa, otkopčano ili zakopčano) te njihovog isticanja.
Serija fotografija N.S.K. na zagrebačkim ulicama, 22.10.1961. godine, fotograf nepoznat (privatni arhiv t.v.)
Barthes u svom dijelu Camera Lucida navodi da se u portretnoj fotografiji sudaraju nekoliko imaginarnih zapisa. Fotografija zrcali ono što mi mislimo da jesmo, ono što bi željeli biti tj. kako bi voljeli da nas drugi vide, zatim kako nas vidi fotograf te zapis koji otkriva slojevite čari umjetnosti.6 U trenutku fotografiranja događa se preobrazba iz subjekta u objekt, a u kojem se taj trenutak zamrzava. Upravo iz toga razloga likove koje promatramo nisu više samo ono što u njima vidi fotograf, već nova pozicija objekta daje fotografiji prošireni fokus i čini je dostupnom za univerzalniji kontekst. Fotografija nam pruža mogućnost podsjećanja na davno nestale trenutke, pretvara likove u svjedoke odjevnih navika, dok njezino proučavanje arheološki oblik iščitavanja modnih obilježja vremena kojem pripadaju. Seriju fotografija iz osobnog arhiva N.K.S., olovkom datiranih na poleđini u 22. listopad 1961. godine promatramo kao vizualni memorijski zapis prezentacije zagrebačke građanske mode i svakodnevice srednjeg društvenog staleža. Kroz oko fotografa i kretnje ženskog lika, kroz sjećanja N.K.S. i proučavajući sačuvani odjevni predmet, analizirali smo odjevne značajke i prilagodbe modnim trendovima na temelju slike – predmet – modni tisak, karakteristične za šezdesete godine dvadesetog stoljeća.
FUSNOTE
1 Rosalind Jones, Ann, Stallybrass, Peter (2000). Renaissance Clothing and the Materials of Memory. Cambridge: Cambridge University Press.
2 izv.: material mnemonics (Jones i Stallybrass, 2000:10). Mnemotehnika ili mnemonika je vještina povezivanja slika, riječi ili uspomena, u svrhu lakšeg pamćenja i rekonstrukcije određene pojave, u našem slučaju modnog fenomena.
3 Simončič, Katarina Nina (2018). „Uvod u povijest mode“. Teorija i kultura mode: discipline, pristupi, interpretacije, Paić, Žarko; Purgar, Krešimir (ur.). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu Tekstilno tehnološki fakultet, str. 35-57.
4 Taylor, Lou (2002). The Study of Dress History. Manchester University Press; Burke, Peter (2003). Očevid. Upotreba slike kao povijesnog dokaza. Zagreb: Izdanja Antibarbarus.
5 Simončič Katarina Nina (2019). „Modni dizajn i kriza“. Dizajn i Kriza, Design and crisis, Irfan Hošić (ur.), Buybook, 202-229.
6 Barthes, R. (2003). Roland Barthes: Svijetla komora. Bilješka o fotografiji. Zagreb: Antibarbarus.
_____________
* Tekst je dio istraživačkog rada na projektu Moda: Predmet, slika, tekst: relacije modno-odjevnog predmeta, fotografske slike i referentnog teksta, cimo, 2021.
* Projekt je podržan od Ministarstva kulture i medija RH i Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba, za 2021.
* fotografije: privatni arhiv t.v.
* Copyright © cimo – centar za istraživanje mode i odijevanja. Sva prava pridržana
