Maja Gecić, izložba, Baza, Zagreb, 2019.
Situacija odsutnosti,
Tonči Vladislavić
Od grčke mnemotehnike pa sve do Prousta, za kodiranje pamćenja uvijek je služio neki trag, detalj ili neka sugestivna sinegdoha.
Svetlana Boym, The Future of Nostalgia,
Basic Books, 2001.
Manifestacije i tragovi dinamičnih društvenih promjena u vizualnoj i kulturnoj stvarnosti različito se čitaju, tumače, održavaju i prenose, uglavnom kao fragmenti sjećanja povezanih individualnim ili kolektivnim obrascima. No ti su prijenosi također dinamični, promjenljivi i podložni novim konstrukcijama konkretnog narativa. Propitivanja sjećanja stoga traže preispitivanja, balansiranja i kontekstualiziranja kojima se određena sinegdoha pojavljuje kao pars pro toto, studija slučaja kojom se nastoji uhvatiti višeslojna slika odmakle prošlosti i njene refleksije u novu situaciju. Upravo stvaranje situacije, kojom se transferi sjećanja na odsutne i nestale proizvodnje stavljaju u novi kontekst, čini mogućim novu, re-konstruiranu sliku učiniti vidljivom.
Ovom izložbom Maja Gecić također stvara situaciju gdje na jedno mjesto stavlja nekoliko međusobno relacioniranih radova kojima se istraživački i umjetnički bavi u svojem radu kroz nekoliko studija slučaja. Ona u sličnome ključu propituje tragove relativno svježe povijesti označene promjenom društvenog i proizvodnog modela bivše Jugoslavije, nastavljenog tranzicijskim procesima mijenjanja i postupnog nestajanja a na studijama slučaja vezanim za nekada snažnu, a danas skoro nepostojeću tekstilnu industriju. Kao umjetnica, razvila je specifičan aparat istraživanja i dokumentiranja nestanka Beogradskog vunarskog kombinata (BVK) , giganta socijalističke modernističke proizvodnje. Od 2014 ona uključuje vlastiti ''forenzički'' aparat (fotografsko dokumentiranje, razgovori s protagonistima nekadašnje proizvodnje), da bi ustanovila i na jedno mjesto stavila refleksije jednog prošlog i svršenog stanja i stvorila svojevrsni amalgam slike i teksta kao kohezivnih elemenata te novostvorene situacije.
U svome radu In memoriam (2014) autorica je tehnikom sitotiska na tri autentična muška konfekcijska odijela (Beko, Kluz) otisnula fotografije ostataka napuštene tkaonice i predionice BVK- a pogona gdje je evidentna odsutnost, tek manifestacija vječnog žiga kao dokaza zapečaćenosti jedne povijesne dionice. Sam naziv ( In memoriam) predstavlja svojevrsni Memento mori, kao pristanak na jedinu moguću metodu, metodu sjećanja.
Koristeći gotove odjevne predmeta jasne povijesne genealogije, ona re-konstruira i stavlja zajedno kontekstualne elemente u sažetu situaciju nove semantičke konstrukcije. Svojim objektivom, audio-video zapisom i zabilježenim tekstualnim citatima ona uspijeva evidentirati i odmjeriti različite valne duljine sjećanja koje kao eho grade novu, nelagodnu kompoziciju odsutnosti subjekta. Sakupljajući odjevne predmete, kao dokumente / relikte jedne udaljene svakodnevne proizvodne prakse, ona odmjerava mehanizme transfera selektivnog sjećanja, njegove manifestacije u individualnoj retoričkoj trans/formaciji traumatskog, čija ukupnost tvori kolektivni post/traumatski narativ. Tako je njezin rad Klupko (2016) sačinjeno od doniranih autentičnih odjevnih predmeta nekada poznatih, u društvenoj svijesti prisutnih konfekcijskih brendova (Beko, Kluz, Yumco) predstavlja kompleksni, slojeviti, zamršeni plastički objekt koji se centrifugalno širi u galerijskom prostoru ostavljajući neproporcionalno malo slobodna prostora. Ta silna količina međusobno zapetljanih odjevnih predmeta jasnog porijekla ne predstavlja zbroj već umnožak pojedinačnih personalnih priča skupljenih u otežalu hrpu pojedinačnih sjećanja. Umjetnik Christian Boltanski, propitujući traumatska sjećanja, na izložbi u Granda Palais (Pariz, 2010) izložio je hrpu od 10-ak tona odjevnih predmeta pod nazivom Personnes da bi naglasio kako tisuće odjevnih predmeta zajedno radikaliziraju senzaciju odsutnosti, tj evidentnog nestanka subjekta. Tu nema stvarnih protagonista, njihova odjeća samo evidentira da su oni tu nekada bili. Tu evidentiranu traumu odsutnosti Maja Gecić pojačava audio - video zapisom pod nazivom Kombinat (2016), u kojem su sugovornici umirovljene radnice i radnici BVK-a koji su bili u radnome odnosu od 1960 – 90. Prezentirani kao otisnuti citati iz razgovora, kao istrgnute rečenice, ovi izdvojeni zapisi predstavljaju svojevrsni forenzički materijal i naglašavaju trajni izostanak protagonista.
Maja Gecić je duboko prožeta iskustvom istraživanja slučaja nestanka visoko produktivne tekstilne industrije i BVK kao simbola nestanka jednog važnog društvenog i proizvodnog narativa. Donoseći pred nas autentična djela tekstilne proizvodnje, dokumentaciju, citate i fiksiranu fotografiju (na odijelima), ona uspostavlja sugestivnu re-konstrukciju odsutnog konteksta afirmirajući metodu stvaranja situacije, ne kao ''simulacije'' prošlosti, već kao mogućnosti po-stvarenja novog narativa u novoj situaciji.
* Tekst je objavljen u katalogu povodom izložbe Maje Gecić, Galerija BLOK, Zagreb. Izložba je dio projekta BoSA - Briefing on Soft Arts koji je trajni projekt CIMO centra započet 2019. g.
*Izložbu su podržali: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Gradski ured za kulturu grada Zagreba za 2019, i Galerija BLOK
* Fotografije: Ive Trojanovic.
*Copyright © cimo – centar za istraživanje mode i odijevanja. Sva prava pridržana.
