Projekt Moda i VR pokrenuo je Centar za istraživanje mode i odijevanja (CIMO) 2019. s namjerom istraživanja odnosa mode i virtualne stvarnosti. To je zajednički rad Tine Spahije i Marte i Tee Stražičić koje su istraživale utjecaj digitalizije na modnu produkciju. Baveći se modnim dizajnom već nekoliko godina, Tinu Spahiju zanimalo je kako bi se procesu nastajanja jednog odjevnog predmeta moglo pristupiti drugačije. S obzirom na bliski kontakt s ljudima koji se bave 3D animacijom i novim medijima, u ovom slučaju s Martom i Teom Stražičić, koje u zadnje vrijeme, pogotovo Marta Stražičić, koriste VR (virtualna realnost) kao glavni medij u svom radu, razvila se ideja o novom procesu stvaranja odjeće.
Proces nastajanja jednog odjevnog predmeta ili kolekcije započinje od skice, kroz bezbroj skica razrađuje se i ideja i sami estetski izgled odjevnih predmeta koje želimo izraditi, nakon eliminacije i selekcije skica potrebno je izraditi projektne crteže svakog odjevnog predmeta prema kojima znamo kako će se raditi kroj, te potom i šivati odjevni predmet. Cijeli taj proces smješten je u 2D, od same skice, projektnog crteža, pa do kroja, sve se crta na papiru. Tek nakon izrade kroja i rezanja u materijalu započinje šivanje koje spajanjem više 2D dijelova čini gotov odjevni predmet koji time dobiva treću dimenziju, 3D, te odijevanjem na ljudsko tijelo vidimo taj volumen.
Kroz projekt predlaže se izvrnuti proces proizvodnje. Krenuvši od 3D-a, prvo se stvaraju virtualni 3D oblici koji su ideja i estetski aspekt buduće odjeće. Od različitih 3D oblika gradimo virtualni interaktivni svijet koji kao rad može stajati sam za sebe, no taj virtualni svijet je samo prvi dio procesa. Te iste 3D oblike sada mapiramo, smještamo ih u 2D te koristimo njihove UV mape kao krojeve, kao printeve na tekstilu ili samo kao idejnu skicu za odjevni predmet. UV mape nam služe za izradu odjevnih predmeta, njih dorađujemo kako bi ih mogli pretvoriti, točnije sašiti u funkcionalni odjevni predmet. Šivanjem dobivamo odjevni predmet, koji je sada fizički, opipljivi 3D predmet nastao iz virtualnog 3D oblika, ne iz 2D skice. Ideja je nakon šivanja nekoliko odjevnih predmeta, preciznije, nakon izrade manje kolekcije, fotografirati svaki pojedinačni predmet i vratiti u virtualni svijet sa početka procesa, te ih smjestiti uz 3D oblike od kojih su nastali, čime zatvaramo krug procesa proizvodnje.
Sudionice na projektu: Tina Spahija, Marta i Tea Strižičić
* Istraživački projekt Moda i VR podržan od Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i šport Grada Zagreba za 2019.
* Copyright © cimo – centar za istraživanje mode i odijevanja. Sva prava pridržana.
