CIMO centar u svome radu provodi kreativne aktivnosti prema raznim marginaliziranim skupinama razvijajući socijalizaciju i veću vidljivost. Tako je već 2016. i 2017. godine, u okviru projekta RCT-a, realizirana šestomjesečna kreativna radionica vezenja iglom i koncem na tekstilu u azilantskom centru Kutina i Centru Porin u Zagrebu pod naslovom Kreacija, afirmacija, integracija. U okviru projekta Pričam ti priču iglom i koncem i u suradnji s korisnicima Doma za stare osobe Trešnjevka – Gerontološki centar, realiziran je ciklus kreativno – edukativnih, terapijskih radionica koje uključuju spajanje metode tradicionalnog ručnog rada iglom i koncem uz ciljano pričanje o vlastitom odijevanju i modi.
Projekt – radionica vezenja Pričam ti priču iglom i koncem proveden je 2023.-2024. u okviru socijalnog programa za izbjeglice iz Ukrajine, korisnike Rehabilitacijskog centra Zagreb, odio Sloboština.
2024. smo aktivnosti vezenja pokrenuli u lokalnoj zajednici, prema posebno osjetljivoj skupini tj. osobama starije dobi propitujući specifične oblike kreativnog rada u radionicama vezenja i paralelnog razgovaranja i dokumentiranja pojedinačnih narativva o modi, modnim praksama i načinima odijevanja kod osoba starije dobi koji.
Djelovanje u lokalnoj zajednici putem radionica vezenja predstavljaju razrađeni program aktivnosti metodom ''ručnog rada'' gdje se iglom i koncem izvodi određeni vezeni uzorak kojim se treniraju i razvijaju motoričke vrijednosti i vještine, ali i shvaćanje i konceptualizacija veza kao specifične kognitivne razine vizualnog narativa. Vezenje je povezano s kazivanjem, prepričavanjem i stvaranjem verbaliziranog narativa gdje se spajanjem ovih dviju metoda (vezenja i pričanja) postiže psiho-socijalni ishod boljeg komuniciranja i funkcioniranja u zajednici, kao i terapijski, kreativni pa i kognitivni učinak.
Metoda vezenja tekstila kod korisnika uključuje tradicionalne vještine u radu na tekstilu prisutne u ovim prostorima, ali uvode postupno i nove sadržaje. Metoda rada je individualna kojom se provjeravaju postojeće vještine uvodeći postupno kreativno zahtjevnije zadaće. Osim samog terapijskog učinka, ostvaruje se višestrana komunikacija, jaka socijalizacija, kao i visoki stupanj vještine vezenja dekorativnih i funkcionalnih proizvoda. Ono što se pokazuje najvrjednijim je svakako kontekst zajedništva u kojem se razmjenjuju ali i spajaju različite kulturalne prakse u atmosferi stalnog dijaloga. Donoseći i prenoseći vlastito iskustvo, sjećanje i interpretiranje u novu sredinu, kroz metode razgovora i kreativnog praktičnog rada postiže se dobra komunikacija i osobna afirmacija.
Metodom pričanja korisnice analiziraju vlastite odjevne prakse, čime projekt zahvaća širi sociokulturni kontekst starenja, individualne povijesti i prijenosa memorije u sadašnjost. Time se evidentira i istražuje povijest vlastitog odnosa prema modi i kulturi odijevanja. Kako se radi o korisnicama koje imaju iskustvo življenja u socijalističkoj Jugoslaviji projekt dodatno obuhvaća individualnu ali i kolektivnu memoriju vezanu uz povijest odijevanja, životni standard i modni pojedinačni i društveni stil, kao segmenta kulturne povijesti (oral history).
2024. i 2025. godine koncept projekta je proširen s radnim naslovom: Pričam ti priču iglom i koncem: prakse stvaranja tekstilne kućne industrije a proveden je u višekratnim radionicama u suradnji s Muzejom grada Zagreba.
Ovaj projekt tako nastavlja kreativni rad s osobama starije dobi kroz radionice vezenja uz metode pričanja i prijenosa sjećanja o kulturi odijevanja. Nadodani novi pristup vezan je uz pojam tzv. tekstilne kućne industrije i želi propitati postojanje i raširenost nevidljivih praksi ženskog ručnog rada u intimnosti kuće.
Pojam ''tekstilne kućen industrija'' uzimamo iz studijske knjižice Samuela Bergera pod naslovom Tragedija hrvatske tekstilne kućne industrije. (Berger, S., Tragedija hrvatske tekstilne kućne industrije, Tiskara Boranić i Rožmanić, Zagreb, 1913.). Njegov rad s početka 20. stoljeća predstavlja originalan pristup ženskom ručnom radu koji on koristi da bi pokrenuo industriju ručnih radova čemu je prethodila edukacija, opskrba tkalačkim strojem i priborom kao i dogovor o folklornim motivima koje su žene radile za njegovu izvoznu organizaciju. Ovakvim pristupom, Berger je ostvario jedinstveni model afirmacije ženskog ručnog rada koji je imao internacionalnog uspjeha. Iz današnje perspektive može se reći da je proveo jedan pionirski projekt kroz pristup koji suvremene prakse tek trebaju valorizirati. Iz razgovora sa sudionicama radionice vezenja može se zaključiti da su oblici ručnog rada kao male kućne industrije nestali u praksi, iako sjećanje na te oblike ženskog rada postoji u sjećanju i usmenoj predaji.
Sadržaj radionice u 2025. ciljano je išao za tim da razvije vještine vezenja i da se realizira tematski kreativni projekt. Za tu svrhu koristili smo ilustracije iz knjige Bon-ton autorice Antonije Tkalčić – Koščević koji je izdala redakcija Žena u borbi 1953 godine. U njemu nalazimo upute za lijepo ponašanje u društvenim situacijama koje na zanimljiv način u fokus stavljaju pravila i norme ponašanja žena u urbanom socijalnom kontekstu. Intonacija ovih pravila u fokus postavlja položaj žene pa je svojevrsni uzorak shvaćanja uloge žene u tom društvenom kontekstu. Ilustracije su redizajnirane i prilagođene ciljanom projektu koji ovu kulturno povijesnu činjenicu stavlja u suvremeni kritički okvir.
Stjecajem okolnosti upućen nam je poziv sa strane FashionClash Festivala iz Maastrichta koji je ove godine pod naslovom New Fashion Narratives problematizirao nove modne prakse u području tekstila i odijevanja. Radovi su izloženi unutar festivala u Maastrichtu od 14. – 16.11.2025. i polučile su veliki interes i otvorile put za početak suradnje s ovom institucijom.
U projektu se radilo s korisnicama čiji je status u društvu često nevidljiv pa ovaj projekt predstavlja doprinos stvaranju jače inkluzivne platforme za afirmaciju narativa o ženskom radu i ženskoj povijesti u suvremenom kulturnom kontekstu.
Voditelji: Tonči Vladislavić i Lea Vene
Fotografija: arhiv CIMO
Partner u projektu: Muzej grada Zagreba
Projekt je podržan od Ministarstva kulture i medija RH, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo grada Zagreba i Zaklade Kultura nova
